Emisija Džeparac namijenjena je djeci od 6 do 10 godina. Iako naslov emisije sugerira da je riječ samo o džeparcu, tema se može shvatiti šire i podjednako biti prigoda za razgovor s djecom o štednji, povodljivosti, pa i darivanju...

Bez obzira na to što se djeca o novcu i baratanju njime najčešće ne podučavaju izravno, ona o njemu uče svjedočeći ponašanju roditelja, slušajući njihove međusobne razgovore, zapažajući njihovu neverbalnu komunikaciju. Teži dio učenja o novcu, pogotovo u današnje vrijeme zasićenja međusobnim uspoređivanjem i izloženosti svakovrsnim reklamama, odnosi se na samokontrolu i uspostavljanje zdrave ravnoteže između štednje i potrošnje.

U emisiji Džeparac brat i sestra – pačići Janko i Olgica – imaju različit odnos prema dobivenome džeparcu i ušteđenome novcu. Nerijetko je tako i u stvarnome životu: naša prijašnja iskustva, osobine, stajališta te učenje u vlastitoj obitelji utječu na to što ćemo u odrasloj dobi činiti sa zarađenim i/ili dobivenim novcem.

Djeca koja u djetinjstvu nisu stekla „razumne“ potrošačke navike (a razumno bi bilo znati odrediti financijske prioritete i ne trošiti iznad svojih mogućnosti), često u odrasloj dobi postaju „nerazumni“ potrošači. No treba li uopće strukturirati dječje trošenje i dječju štednju? Kada? Kako? Koliko?

Neka su djeca poput pačića Janka: ustrajno skupljaju dobiveni džeparac bez namjere da ga uskoro potroše, unatoč tome što možda i nemaju jasnu ideju na što će i kada biti potrošen. Druga djeca novac troše onako brzo kako ga dobivaju, ne razmišljajući o štednji. Treća je skupina djece negdje između ova dva obrasca.

Ma kako teško katkad bilo, odluku o načinu na koji će dijete trošiti svoj novac treba prepustiti djetetu. Kako „svoj novac“, pitate se?

Ono što mu je jednom darovano npr. za rođendan ili ono što je dijete zaradilo sudjelovanjem u kućanskim poslovima ili pridonoseći na neki drugi, dogovoreni način, postalo je njegov novac.

Stoga, jedino ako djetetu prepustimo odgovornost u trošenju svog novca, dijete će o novcu učiti prirodnim putem. Ako sav svoj novac danas potroši na novu igračku ili sličice, sutra neće imati za sladoled; ako svu svoju ušteđevinu potroši na kupnju skupoga mobitela ili videoigrice, dugo si neće moći kupiti ništa podjednako skupo.

Stoga je važno djetetu prepustiti slobodu odlučivanja čak i ako se roditelju djetetovi odabiri ne sviđaju. Neke će djetetove odluke bez sumnje biti pogrešne, ali jedino tako može spoznati posljedice tih odluka. Samo će tako vjerojatno izbjeći istovrsne, ali znatno „skuplje“ pogrešne odluke u budućem, samostalnom životu.

To se ne odnosi na kupnju predmeta koji ugrožavaju djetetovu ili tuđu sigurnost (npr. kupnja petardi) ili su pak neprimjereni za djetetovu razvojnu dob. Također, to ne znači da roditelj ne treba ili ne smije djetetu ponuditi savjet ili pomoć pri odabiru i odluci – pogotovo je važna roditeljeva uloga u upozoravanju na marketinške trikove i mamce koji jednostavno zovu na „nerazumnu“ potrošnju.

No mimo toga, dijete, baš kao i odrasli, ima pravo na vlastite izbore koji uključuju i pogreške.

Važno je ne zaboraviti da kao i mnogi drugi roditeljski savjeti, ni učenje o novcu ne podrazumijeva jedan „veliki i bitan“ razgovor koji treba obaviti jednom zauvijek – dijete se podučava svjedočeći nizu životnih situacija, verbalnih i neverbalnih poruka, naših svakodnevnih financijskih odluka koje će utjecati na to hoće li dijete uskoro postati „razumni“ potrošač.