Prijetnje, ucjenjivanje, zastrašivanje, izrugivanje ili pak fizičko zlostavljanje ne događaju se samo djeci: ne samo da se takvo što može dogoditi svakome od nas nego se – nažalost – i događa mnogima od nas. Pa ipak, jasno je koliko su takve situacije, iz niza razloga, posebno stresne pa i „opasne“ upravo za djecu.

Važno je znati da nas, bez obzira na to što smo učinili ili rekli, nitko nema pravo udariti, zastrašivati, rugati nam se, vrijeđati ili nam prijetiti!

Prema tome, kada se dijete zbog nečijih namjernih riječi ili postupaka osjeća loše, kada ga netko udara, gura, štipa, prijeti mu, vrijeđa, ruga mu se, ucjenjuje ili zastrašuje, važno je poduzeti nešto kako bi takvo ponašanje što prije prestalo.

Takve se situacije mogu događati svima – djevojčicama i dječacima, mlađoj i starijoj djeci. Mogu se događati u vrtiću, školi, u parku, pa čak i kod kuće. Kada se radi o djeci, tipično je da se najčešće događaju u situacijama i prostorima koji su izvan kontrole roditelja ili nastavnika.

Točno je da se katkad od grubih riječi, prijetnji ili udaraca možemo zaštititi sami, no katkad nam je potrebna i pomoć prijatelja, roditelja, učitelja ili neke druge odrasle osobe.

Djeca izložena takvim oblicima nasilja često se osjećaju tužna, usamljena, uplašena, nesigurna, nesretna, mogu loše spavati, imati loš apetit, a mogu osjećati i glavobolju, trbobolju ili neke druge tjelesne simptome. Da bi prikrili pravi uzrok promjene u svome ponašanju, djeca nerijetko pribjegavaju lažima – najčešće u strahu da će, povjere li se nekome, ispasti nesposobni ili kukavice ili da će se njihova situacija pogoršati.

Djeca koju netko zastrašuje ili na neki drugi način maltretira mogu se i sama upustiti u neprihvatljiva ponašanja. Baš kao što je Ptić iz ove emisije uzeo tuđe predmete kako bi ih dao svraki koja mu je prijetila, i djeca koju se zastrašuje mogu pomisliti da će si pomoći i zaustaviti maltretiranje ako nasilniku daju novac ili neke predmete, bilo svoje ili tuđe.

No udovoljavanje nasilniku neće zaustaviti zastrašivanja, naprotiv, nerijetko zastrašivanje, grubosti i prijetnje postanu i češći i ružniji.

Upravo je zbog toga vrlo važno da roditelji potiču djecu na razgovor o tome kako su proveli dan u vrtiću ili školi i pritom se ne zadovoljavaju odgovorom „dobro“, pogotovo ako primijete da se dijete na bilo koji način ponaša neuobičajeno.

Djeci koja se povjere i požale odraslima nipošto se ne smije govoriti da se ne obaziru na zastrašivanje, bilo da se radi o njima samima ili drugom djetetu čijem su zastrašivanju svjedočili – dijete će svoje povjeravanje odrasloj osobi smatrati ispravnom odlukom samo ako uslijedi reakcija odraslih.

Također, važno je dijete zaštititi i pomoći mu da shvati da ono nije krivo za to što mu se događa, kao i da zastrašivanje neće prestati ako (se) o tome šuti.

Dijete je važno ohrabriti za svaki pokušaj nenasilnog rješavanja sukoba, međutim, to vrijedi za manje dječje konflikte, ali ne i za zastrašivanje ili opetovane prijetnje. Stoga valja biti oprezan da takvo ohrabrivanje dijete ne shvati kao nevjerovanje ili nevoljkost odrasle osobe da mu pomogne.

Ili, riječima junaka iz TV vrtića:

„Što djeca ne mogu riješiti sama, moraju reći odraslima!“

"Budi hrabar, zovi pomoć!"